Pristup i korištenje genetskog materijala zavičajnih divljih vrsta kojem je zemlja podrijetla Republika Hrvatska

Republika Hrvatska uslijed svog specifičnoga geografskoga položaja obiluje bogatstvom i raznolikošću kopnenih, morskih i podzemnih staništa, a posebna prednost je bogatstvo vrsta i podvrsta sa znatnim brojem endema, što ju čini bogatim izvorom in-situ genetskog materijala.

U svrhu daljnjeg očuvanja genetske raznolikosti i bioraznolikosti zavičajnih divljih vrsta na svom području, Republika Hrvatska je Zakonom o zaštiti prirode ("Narodne novine", br. 80/13, 15/18, 14/19, 127/19 i 155/23) obuhvatila odredbe o pristupu i korištenju genetskog materijala zavičajnih divljih vrsta biljaka i životinja u svrhu stvaranja novih proizvoda i patenata, pa tako poglavlje IV., dio 7., Zakona o zaštiti prirode čine odredbe koje se odnose na očuvanje genetske raznolikosti (članci 88. - 98.)

Navedeni članci utvrđuju način ishođenja dopuštenja za pristup i korištenje genetskog materijala zavičajnih divljih vrsta u prirodi (in-situ), elemente zahtjeva za izdavanje dopuštenja, elemente dopuštenja za pristup i korištenje genetskog materijala zavičajnih divljih vrsta, uvjete za pristup i korištenje genetskog materijala strogo zaštićenih vrsta biljaka i životinja, mogućnost i uvjete prijenosa genetskog materijala trećim osobama, mogućnost sklapanja ugovora između korisnika i Ministarstva kojim se utvrđuju uvjeti za korištenje genetskog materijala i uvjeti pravedne raspodjele koristi od njihove uporabe, način pristupa i korištenje genetskog materijala zavičajnih divljih vrsta iz ex-situ izvora (banke gena, zbirke prirodoslovnih muzeja, botanički vrtovi, herbariji i zoološki vrtovi) te način vođenja evidencije o izdanim dopuštenjima i sklopljenim ugovorima.

Sadržaj navedenih članaka Zakona o zaštiti prirode pripremljen je u skladu s odredbama i smjernicama sljedećih međunarodnih dokumenata i/ili sporazuma:

• Konvencije o biološkoj raznolikosti,
• Protokola iz Nagoye o pristupu genetskim resursima te poštenoj i pravičnoj podjeli dobiti koja proizlazi iz njihova korištenja koji je usvojen 2010. godine na sastanku Konferencije stranaka Konvencije i koji je stupio na snagu 12. listopada 2014. godine (Protokol iz Nagoye), te
• Bonskih smjernica (Bonn Guidelines) koje su pravno neobvezujuće, ali pomažu zemljama da uspostave vlastiti zakonodavni okvir u skladu s člankom 15. Konvencije o biološkoj raznolikosti.

Zakonom o zaštiti prirode uređuje se sustav zaštite i očuvanja prirode i njezinih sastavnica te druga relevantna pitanja s tim u vezi. Između ostalog, regulira se izdavanje dopuštenja u slučajevima:

• pristupa i korištenja genetskog materijala zavičajnih divljih vrsta iz in-situ i ex-situ izvora u svrhu stvaranja novih proizvoda i patenata (članak 9., stavak 1., alineja 20., te članci 89., 90., 91., 92., 93. i 96.);
• pristupa i uzimanja uzoraka strogo zaštićenih vrsta (članak 91. stavak 2. i članak 155.);
• pristupa zavičajnim divljim vrstama u svrhu istraživanja, prikupljanja i uzorkovanja u zaštićenim područjima (članak 145.).

Izdavanje dopuštenja nije potrebno u ostalim slučajevima - za prikupljanje genetskog materijala vrsta koje nisu strogo zaštićene, za prikupljanje genetskog materijala izvan zaštićenih područja, te u svrhu istraživanja (kad korištenje genetskog materijala ne rezultira stvaranjem novih proizvoda za prodaju i/ili patentima).

Popis strogo zaštićenih vrsta u Hrvatskoj je Prilog I Pravilnika o strogo zaštićenim vrstama ("Narodne novine", br. 144/13 i 73/16),  a dostupan je na sljedećoj poveznici: https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/dodatni/441255.pdf

Karta zaštićenih područja u Republici Hrvatskoj dostupna je na sljedećoj poveznici: http://www.bioportal.hr/gis/ 

U slučaju da se prikupljanje genetskog materijala planira u zaštićenim područjima od nacionalnog značaja (strogi rezervat, nacionalni park, posebni rezervat ili park prirode), Ministarstvo izdaje dopuštenje za obavljanje djelatnosti istraživanja i sakupljanja.

Ako se prikupljanje genetskog materijala planira u zaštićenim područjima od lokalnog značaja (regionalni park, spomenik prirode, značajni krajobraz, park šuma i spomenik parkovne arhitekture), potencijalni korisnik mora zatražiti dozvolu od upravnih odjela nadležnih za zaštitu prirode na lokalnoj/regionalnoj razini.